Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4

 

Dok

vozim autoputem, sa

okolnih brda se diže

izmaglica, polja

se kupaju u sunčevoj

svetlosti i sjaju, u

meni neka nesvakidašnja milina i

misao koja mi se

stalno mota po

glavi:"Bože kako je lepa ova naša Šumadija!"

Nakon nekog vremena u

mislima sam

negde

u prošlosti,

izmedju jave i

sna:

vidim

mog djeda

gde puni lulu reznim duvanom, sedeći

na pragu vajata,

i babu

koja pogureno plevi

baštu ispred kuće, i

osećam

jak miris njenih ruža i

„turskog" karanfila..

Vidim i

mog brata umazanog, blatnjavog sa

starom olupanom kofom u

jednoj ruci i pecaljkom u drugoj kako

se vuče sa potoka koji

protiče po obodu dvorišta i

moju sestru sa

rozim mašnama na

bujnim pletenicama, koja se pati

sa svojim prvim pokrsticama i

sebe kako se zajedljivo

smijuljim njenoj nespretnosti.....

Vidim i

 moje roditelje na klupi ispod jabuke kako

se nešto

domundjavaju (uvek su se domundjavali kad su

hteli nekud bez nas da odu..) 

Već dugo godina moj djed i baba oru

neke nebeske njive (što bi Balašević rekao) a

od skora su im se pridružili i moji roditelji ...

Ali su stigli da obnove i

dorade djedovu kuću pa je

po rečima moga brata i sestre to

bio mali raj koji ja sve ove

godine

nisam imala vremena da odem i vidim.

 Znate kako je kad daleko živite:

Život je čudo,

Muž, deca,

još i radite kao ozbiljan posao od

kog ste zasad dobili

samo kamen u žuči ...

"Dobri izgovori para vrede!" - kaže stara poslovica.

 

Odjednom strepnja!

Da li ja uopšte znam da

nadjem put do sela i

zašto se nisam javila nekom, na primer mojoj Sestri, ona bi

već imala prava i precizna uputstva....

"Ma jel da, neznaš put???"

"Kome ti to pričaš????"- Podrugljivo

kažem

sama

sebi....

 

I posle

dobra dva sata vožnje, ulazim

u selo koje

mi više ne izgleda onako veliko, malo

stvari prepoznajem, kuće

niske sa crvenim krovovima na 4 vode nekako,

kao da su

sakrivene u zelenilu  šljivika, zelena

trava svuda (vidi iznenadjenja! Trava još postoji!), cveće

na verandama  i prozorima, i

u dvorištima sve do kapija koje

nisu više od taraba i pruća, kakve

ih ja pamtim,

sada su uglavnom

od kovanog gvoždja i ograde od belog kamena,

naravno, ima i

nekoliko novih velikih kuća sa

lepim fasadama.

Jedino mi se  manastir čini da je

nekako naraso,

pa se proširio

pa okrečen u belo,

vidi se daleko.

Malo sam razočarana al

mi se svidja ovo što vidim.

Vozim

prema našoj kući lagano, zagledajući

lica prolaznika koji

mi klimaju glavom ili

odmahuju rukom sa osmehom,

nikog

ne prepoznajem ali se

osmehujem i ja, i

klimam glavom.

Konačno, stajem pred

nepoznatom,

velikom,

drvenom  kapijom iza

koje bi , ako se dobro sećam,

trebalo

da je naša kuća i

shvatam da

 je zaključana!!!!!

 

Nijednog trenutka  mi

nije palo na pamet

da je tu nešto moguće zaključati....

moja sećanja ne

dopiru dotle..

kapija  je

uvek

bila otključana,

vratnice uvek

odškrinute....

kuća,

ma,

nikad

nisam ni

videla da

ima ključ!!!!

osim na vajatu...