Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4

 

 

Čitavu noć sam prevrtala po glavi

prospekte

moje drugarice Dace,

budim se neispavana, još pomalo besna

i naravno da sam desperado...

Dok sipam kafu zvoni telefon i

ja se javljam,

još sanjiva i nespremna da

čujem bilo koga....

sa druge strane žice moja sestra

počinje da cvrkuće:

"Kako si spavala? Jesi li dobro?Kako je na poslu? Kad ćeš na godišnji ?"

 Hiljadu pitanja

u minuti!!!

Nemam živaca za to sad,

kažem: „dobro sam,

zvaću te kasnije, zdravo!!!“

I dok spuštam slušalicu pred očima

vidim

 roze i plave cvetove moje spavaćice koja

vijori na jutarnjem povetarcu

dok se penjem na

dud ispred kuće mog dede,

utrkujući se sa sestrom koja će

prva

zauzeti najbolju granu punu

sočnih, crvenih dudinja.

Da.........

„To je prava destinacija“

kažem sebi i

radosno otpijam gutljaj kafe.

Sad već premotavam film

svog detinjstva i vidim

dedinu kuću podno planine i

bistar potok koji se klokotom spušta u selo.

Vidim i nas dve

još pospane,

neumivene (što je za našu babu bio neoprostiv greh)

u spavaćicama ...

Celo bogovetno leto

traje to takmičenje u zauzimanju

što bolje pozicije na dudu.

Sa duda se odlično videlo selo ispod nas

u dolini i

beli drum koji vijuga kao srebrnasta mašna na vetru.

Naravno, tu su i neprgledna polja žita koja se zlate na jutarnjem suncu  i

potok, koji smo mi naivno zvali rekom i

šuma nestvarna, tajnovita, nepregledna

i manastir sa svojim bedemima od kojih je

zastajao dah nama deci

jer smo slušali neverovatne priče o izdržljivosti

tih bedema pod napadima Turaka i ostalih neprijatelja kojekakvih...

 

I odjednom sve dobija neki smisao i

u meni raste neka neočekivana radost !!

Na brzinu ispijam kafu,

i izlazim iz kuće

ne bih li stigla da sve obavim

još danas,

kako bih

već sutra

mogla da otputujem.

 Dok strpljivo čekam na semaforu na kome

 se već treći put pali zeleno svetlo a

ja ne uspevam da prodjem,

 i dok se raspravljam sa mehaničarem

( koji zaboga ima previše posla pa već nedelju dana

ne stiže  da mi pregleda auto), i

dok u firmi  dobijam godišnji  odmor

čitavih 7 nedelja

(uz raspravu naravno)...

nisam desperado....

ali ni u tragovima..

I što je čudno ponajviše,

ne preispitujem ni

svoju odluku....nisam u dilemi da li

sam izabrala pravu

destinaciju za odmor....

Sigurna sam

to je To...mada....

moja noga tamo nije kročila.... uh ....

pa mnogo godina,

ja sam sigurna da sam dobro izabrala.

 

 Evo me u autu,

sa spakovnim koferom (konačno) i

torbom punom knjiga,  (svih onih koje mesecima

prikupljam ali ne stižem da pročitam), i

beležnica sa olovkama,

kao i blokovi, ugljen ...

foto aparat

 Sve je tu! 

i mobilni (koji sam obećala sebi da

ću isključiti čim stignem pred kuću.)

Sunce je na izlasku,

i ja sam na izlasku

iz grada,

krećem u svoju prvu,  avanturu nakon XY godina.

 

Nikome se nisam javila, niko nezna da putujem,

uopšte...

a još manje gde ....

 

I nisam

desperado,

čak

nisam ni onu ženu

u liftu

 zapazila

dok sam vukla kofer i sve ostale stvari....