Stojim zbunjeno gledajući u
zaključanu kapiju par minuta i veoma sam desperado, a
onda čujem glas
kako me doziva!
Okrenem se i
vidim iz susednog
dvorišta neko maše i ide
prema meni.....
Shvatam da je to žena
mog rodjaka, Zora,
srdačno
me grli i
kaže da me nisu očekivali, da
se niko nije javio al
sad će oni to
očas....
"E nek si i ti rešila da dodješ!
Sanja i Milan malo, malo pa dodju a ti
nikako...
Evo , ajde da se osvežiš i
popiješ kafu pa
ćemo onda, kod nas je ključ, neka auta tu
neće ga niko a i u hladu je
ne brini!", dok neprestano priča
već me vodi prema
njihovoj kući na veliki trem gde
je prijatna hladovina i klupe
sa starinskim ćilimima preko njih,
veliki drveni sto dominira celim tremom i
sve je nekako staro i novo i
prirodno kao
da to tako treba i da oduvek pripada tu.
I dok ja sedam na jednu od
tih klupa diveći se muškatlama koje vise
sa svih strana izlaze baba Jula, moja baba tetka (ili šta već)
i devojčica od 15-ak godina, čerka moje domaćice Zore...
Baba Jula me grli i
dok joj suze
Baba Jula me grli i
dok joj suze kreću niz
naborano lice ona kaže:"E, nek si došla, tvoji bi
se jako radovali da te mogu videti...."
Devojčica se zove Nevena, i stidljivo se
pozdravlja sa mnom ali ne skida svoje
radoznale okice s mene.
Baba Jula briše suze krajem od marame i
kaže kako je već zaboravila kako izgledam, prepoznaje
samo moje oči i osmeh ...
pita kako su moja deca i kolika su.... Nikad ih nisam dovela da ih vide.
Utom ulazi Zora noseći poslužavnik sa
slatkom od belih trešanja i
hladnom bunarskom vodom:
"Hajde posluži se! Ovo su trešnje sa
deda Milojeve trešnje, one iste
koje smo krali kod
deda Miloja, jel se sećaš?" Ozareno će Zora.
-Da sećam se! Al sam zaboravila ukus
slatka od trešanja nisam ga jela ...... uzimam
još jednom slatko i pijem hladnu vodu iz
orošene čaše : „Uh hvala ti ! Ovo mi je baš trebalo“
"Samo se ti posluži, evo, sad će kafa, a ti majka",
okreće se prema Baba Juli "nemoj sad da plačeš i da je
puno zapitkuješ, dobro je da je došla, valjda
ćemo imati vremena da se ispričamo" klima glavom i
više potvrdjuje no što
pita kaže : "Ostaćeš malo duže zar ne?"
Ja samo klimnuh glavom još opčinjena
ukusom slatka od belih trešanja i
navale sećanja na te trešnje, na Baba Julu
koja viče na nas što
preko plota preskačemo bežeći od
ko zna koga dok nam se
u punim džepovima muljaju
te bele trešnje....
Dok pijemo kafu a Zorka nešto priča,
na dvorištu se pojavljuje moj rodjak Mirko, Zorkin muž, koji je
meni ostao u sećanju kao naočit momak u
kog su bile zaljubljene sve
seoske udavače i koje su se sa mnom družile i
svuda me vodile
ne bi li ikako bile njemu bliže...
Još izdaleka pita Zorku, ne videći me od
stuba i silnog cveća: "Ko je to stigo iz Beograda? da nije kod nas ?"
Sad me već vidi i žureći prema
tremu kaže: „ E ne mogu da verujem, al kad
sam video auto pomislio sam da bi bilo lepo da je tvoj! "
Sa širokim osmehom prilazi i grli me:" pa gde si ti dosad
i što ti je ovoliko trebalo da dodješ?"
Ja sležem ramenima dok se
gubim u njegovom širokom zagrljaju"
Seda do mene i pita bez ustručavanja:"Dokad ostaješ?
Oćemo li imati vremena da
se ispričamo? Nisam te video sto
godina moraš ostati ..."
Ja klimam glavom i kažem: "biću tu sigurno čitav mesec!"
Svima na verandi kao
da laknu i neka radost kao
da nas sve zaokupi i
zajedno sa toplim vetrom, koji poče da duva, kao
da nas ponese u neke divne
predele bliskosti porodice i zajedničkih uspomena
i sledećih nekoliko sati smo svi lebdeli na
tom vetru smejući se
i šaleći se, pričajući o svemu i svačemu..




